Zanimljivo pitanje, možda ću na njega dati odgovor kasnije.
Nadalje, kako vrednovati volontiranje: kao tvoje nesebično darovano slobodno vrijeme ili kao sate koje upisuješ u volontersku knjižicu? To je već stvar osobnog stajališta. Tvoje vrijeme nikad neće biti nesebično darovano ako drugom rukom grabiš sate i potvrde. Ako je takav slučaj, žalim, ti nisi autentičan i vjerojatno nikada nećeš svojim žarom zapaliti tuđe srce tako jako da taj čovjek pomisli: „Ova osoba, vidi se da to radi iz srca. Vidi se da voli to što radi i da joj je stalo do toga.“ Jeste li ikada vidjeli takve ljude?
Ako jeste, vjerojatno su vas na trenutak motivirali. Riječ „volontiranje“ postaje egzotična te se odvaja od značenja „od srca sam dao“, npr. kada ste kao mali mami poklonili cvijet i stvarno ste se potrudili da nađete savršeni. Sigurno niste očekivali da vam mama za to plati. Stvar koja dodatno mrsi konce jest ta da se danas volontiranje toliko cijeni da je gotovo postalo ugroženo. Možda zvuči ironično, ali tako je. Jer ljudi većinom pitaju „jesi li volontirao?“ - „da/ne“, umjesto „gdje si sve volontirao?“ - „Ovdje, ondje, tu i tamo.“ I zato danas većina ljudi koji imaju neki plan s čime se baviti u životu nose volontersku knjižicu u indexu jer „možda nešto naleti pa zašto da se ne upiše“. I to ne mora biti loše jer ti potpisi zbilja dobro dođu, uostalo, mogu to potvrditi.
Sad bih se vratila na prvo pitanje jer ono nije zajedljivo, samo tako zvuči. Istina je da je u današnje vrijeme i sa jednom plaćom vrlo teško pristojno živjeti. Ako su djeca u igri, gotovo je i nemoguće. A to ne bi trebalo biti tako te je ovo pitanje posve opravdano. Pa zašto je onda volontiranje toliko važno da ga se u razgovorima za posao cijeni više od posla? Upravo zato što „to ne bi trebalo biti tako“. Logika je slična kao i ona s knjižicama: ako ti jedna stvar postane dovoljno nametnuta da je ne primjetiš a da je s vremenom prihvatiš i poistovjetiš se s njome, sama pomisao na tvoje prijašnje, prirodno stanje ti postane nekako strana i upitna. Drugim riječima, ako radiš jer ti je novac potreban (ili misliš da ti je potreban), a ne rad kao takav, teško da ćeš pristati na to da tvoj rad nije plaćen. I tako će susjed susjedu naplatiti popravak cijevi ili kilo jabuka kad je berba bila obilna. Profit, investicija, efikasnost. Takve riječi danas imaju malo drugačije značenje nego kad je susjed susjedu besplatno došao popraviti cijevi. I zato se volontiranje toliko cijeni – jer je normalno, prirodno, a prirodno je danas hit.
Rad je stvoren radi čovjeka, a ne čovjek za rad te se bez kvalitetnog rada svrha/punina pojedinca ne može ispuniti. Pitanje koje se još može povezati na ovo jest: “Raditi ono što voliš ili ono s čime možeš (pre)živjeti?“ I tu se opet dotičemo trenutnog stanja u državi te sada neću ulaziti u njega, ali bih željela naglasiti kako niti jedna dvojba nije bezizlazna. Važno je da zapamtimo tko smo mi kao pojedinci, kao dio društva i svoje zajednice i što mi sve možemo. Zbilja, mi možemo puno toga samo nekako često upadnemo u stanje bezvoljnosti, bezizlaznosti i često prihvatimo mnoge krive slike koje nam svijet nudi.
Zato su projekti poput „72 sata bez kompromisa“ za nas izuzetno važni. Mogu nas probuditi, natjerati nas da promislimo o svojim kvalitetama i načinu na koji ih možemo provesti u djelo. Mogu nas natjerati da krenemo iako konkretno ne znamo gdje, ali bitno je da krenemo. Mogu nas povezati jer se ne znamo, a stalno se međusobno tražimo. I mogu nas podučiti i usmjeriti kako da i mi usmjerimo druge. A tko zna koje ili koliko će dobra iz toga nastati?
Dora Škarica, studentica Socijalne pedagogije
